Kako sam se zaljubila na kreativnom pisanju

Kako sam se zaljubila na kreativnom pisanju

Već se nekoliko godina zaredom želim prijaviti na radionicu kreativnog pisanja i svake me godine nešto omete. Ove sam se godine, eto, našla u grupi odličnih, vrlo nadarenih, superduhovitih, prezgodnih i prepametnih (hm, sad se postavlja pitanje što sam ja onda tamo radila) mladih ljudi koji su provodili popodneva ponedjeljkom i srijedom zadnjih nekoliko tjedana u društvu Miroslava Mićanovića, pisca i urednika časopisa za kulturu – Quorum.
Neki nisu na radionicama bili prvi put, ali meni je sve bilo novo. Nisam znala ništa o osobi M. Mićanovića, ali znate kako je kad čujete za nekog… Odmah složite u glavi neku svoju sliku koja se kasnije može ili ne mora pokazati istinitom. Tako sam ja zamislila pisca. Nekog povisokog muškarca srednje dobi polućelave, prosijede glave. Zanesenjaka koji bi pričao u isprekidanim rečenicama, pokušavajući na nas prenijeti neki sanjarski, umjetnički pogled na život. Nije moglo biti različitije. Pisac je visok muškarac, ali ne i najviši u radionici, izgleda mlađe od svojih godina (nećemo reći koliko), govori vrlo glasno, ima zanimljivu boju glasa i nije pokušao na nas prenijeti neki sanjarski, umjetnički pogled na život. „Rezao“ nam je rečenice, oduzimao atribute i usporedbe, ponekad i cijele dijelove naših tekstova… I autorici ovih redaka rekao da je „naporna k’o velečasni“ kad je uronila u filozofske rasprave o smislu života. Predložio tisuću i jednog autora za čitanje. I nikako ne može zapamtiti ime Harukija Murakamija, japanskog pisca poznatog po tome što ritam svojih rečenica uspoređuje s jazzom. Uvijek je mislio upisati tečaj plesa, no nikako da krene. I ne želi pisati o ljudima u kvartu u kojem živi. Zanimljiva osoba, nema što.
A sama grupa polaznika koju sam nekoliko redaka iznad onako nahvalila… Mozaik različitosti. Student koji je imao problema s mojom izjavom da sam građena od atoma (pa i zrak je, i papir!), pa njegov susjed u klupi u čijoj priči je baka dobro, ali onda se ispostavi da je umrla prošlog mjeseca, djevojka posve osebujnog stila oblačenja, vlasnica osmjeha koji me fascinira, a odbija čitati stojeći. Stodevedesetineštositno centimetara u visinu koja nam svima vidi tjeme i to smatra groznim. Meni jedan od najzanimljivijih autora u radionici, koji čak i u alkoholiziranom stanju zna formulu molekule koja ga je dovela u to isto stanje. Onaj koji će nacrtati osmjehe na lica svima u blizini, a samo pročitati pjesmu. I mnogi drugi.
A u koga sam se to zaljubila na kreativnom pisanju? Pa, zapravo, ni u koga. Samo se nisam mogla sjetiti ničeg boljeg kako bi vas privukla da dođete do kraja teksta. Dakle, nasjeli ste na moj mali marketinški trik. A sad još malo promidžbenog programa: predstavljanje radionice bit će 22. listopada u 17 h. Mjesto radnje: gradska knjižnica u Zaboku. Bilo bi lijepo vidjeti te tamo.
Bankomati. Brusnice. Badavikanja. Dar es Salaam. Brko. Radionica kreativnog pisanja. O, da.

Andreja Cvetko, 3.a