Nikad niste vidjeli ništa slično: „Imitatori glasova“

„Ja sam junak od Boga… Ne bojim se nikoga… Imam pušku drvenu… Imam sablju limenu… Ja sam junak od Boga… Ne bojim se nikoga… Imam…“
„Dora je tako muzikalna!“
„Nina, ispijena žena u crnom…“
„Danas mi se čini da sam vidjela jednu od onih žena koje su trpali u autobuse. Ubijene. Silovane. Sjećam ih se.“
„Bernhard tako ne piše!“
„Ova muha je odvratna!“

Piknik. Pečeno pile. Livada. Ptičice pjevaju. Idila?
Porculanska lutkica s pismima koja nikad neće biti poslana. Ona je prostitutka. Svojom voljom, a istovremeno tako prisiljena. U lijepoj haljini s tužnim očima.
Izraženi kontrast kod muškarca s malom, crnom bilježnicom. Zapisuje sva imena logoraša. Potpuno smiren ili okrutni nasilnik. Trećeg nema.

On želi u rat. On se želi boriti. On prvi započinje s „Ja sam junak od Boga…“, pokušavajući tim riječima izbrisati svu onu izoliranost od rata koje se tako srami. Tu rečenicu preuzimaju i drugi, krećući se poput vojnika, neprekidno, oštrim pokretima po klaustrofobičnoj, zatvorenoj pozornici.

Najupečatljiviji lik. Crvenokosa žena, ispijena, u crnom. Majka, udovica koja ne pušta sina u rat. Sin ne voli njen zaštitnički odnos prema njemu. Majka s očima za koje vjeruješ da ti mogu pročitati misli. Velikim, velikim očima. Ona gotovo i ne trepće.
Idila? Ne bih rekla.

Dva muškarca u laganim, lanenim odijelima. Dvije žene u dugim haljinama. Četiri različite osobe. Osobite. Posebne i pamtljive. Četiri priče na poprilično klaustrofobičnoj pozornici od svega 20m2. Jedna predstava: „Imitatori glasova.“

Predstava se održala 15. studenog na stepenicama za prvi kat naše gimnazije (nikad niste bili na predstavi na kojoj je pozornica okružena gledateljima sa svih strana, sigurna sam). To je bila vrlo posebna, čak bih rekla i genijalna, dojmljiva predstava. Glumci vrlo nadareni, koncentrirani, svi su, osim Tvrtka Jurića dio iste godine na Akademiji dramskih umjetnosti. Izražajnost pokreta, svađanje prilikom kojeg glumica gleda u nekoga iz publike, duboki pogledi; sve detalje, za cijelo remek-djelo možemo zahvaliti skupini od šest ljudi: redateljici Anici Tomić i dramaturginji Jeleni Kovačić, te glumcima: Mariji Tadić, Ivani Krizmanić, Tvrtku Juriću i Deanu Krivačiću.

Nakon predstave smo, poslije mojeg kraćeg premišljanja, Magdalena i ja razgovarale s glumcima o predstavi (ostali koji su radili na predstavi nisu bili osobito zainteresirani) i ne samo o predstavi. Prva reakcija u učionici matematike (u kojoj nisam prije doživjela ništa slično) bila je ona crvenokose glumice Marije Tadić: „Ti si ona cura iz drugog reda koja ima zelene oči! Primijetila sam te!“ Zbunjeni smješak na mom licu postao je još zbunjeniji, no priznajem, osjećaj da je baš tebe glumica zamijetila u publici (maloj, doduše, ali ipak) odličan je!

Do ideje da predstavu izvode na stepenicama su došli zato jer stepenice, osim što su zatvorene poput situacije u kojima se likovi nalaze, djeluju pomalo opasno. Uvjerljivost na sceni tumače time što je scenarij pisan određeno za njih i svi zahvaljuju nebu što se ne mogu poistovjetiti s likovima. Oprostili su mi zbog fotografiranja koje je inače zabranjeno. Školski novinari moraju imati slike! Dapače, Tvrtko Jurić me pitao kamo bi došli da sve radimo po pravilima?

Ne druže se s estradom, nikad se nisu skinuli „do kraja“ u predstavi (iako bi Tvrtko Jurić i Dean Krivačić razmislili za dobru ponudu), za sebe kažu da u naivni, poput malog djeteta (Ivana Krizmanić) i da će, ako postanu velike face na Akademiji dramskih umjetnosti meni i Magdaleni „srediti“ upis (voljela bih da im mogu vjerovati). I Magdalena i ja im se obavezno moramo javiti ako ih još negdje sretnemo.
Cijelu situaciju je naopako okrenuo Tvrtko („Samo Tvrtko, molim vas, nisam tako star“) kad je on počeo ispitivati. Osim nekoliko pitanja, poput čime se bavimo i što namjeravamo u životu raditi, tražio je da ga uputimo za Zagreb.
Pa, nadam se da se nisu izgubili.

Voljela bih se osvrnuti i na jako mali odaziv učenika. Žalosno je propustiti ovako dobru predstavu samo zato jer sutra „nećemo biti pasivni“. Prijevoz je stvar dogovora, predstava je u vrijeme kad ionako ne učimo. Ulaz besplatan. Isprike, osim lijenosti, nemamo.
Zato smo na sljedećoj predstavi – svi.