Kultura prepisivanja

Potaknute prijedlogom profesorice Šlogar, Maja i ja provele smo anketu među 73 učenika Gimnazije, pri čemu smo u prosjeku anketirale 5 učenika po svakom razredu. Cilj nam je bio saznati koliko gimnazijalci prepisuju na testovima, zašto prepisuju te kakve sankcije snose nakon što bivaju „uhvaćeni“ u prepisivanju. Također smo ispitale i njihove stavove prema cjelokupnoj „kulturi prepisivanja“ koja se usvaja od osnovne škole, preko gimnazije te nastavlja na fakultetu.
Činjenica jest da 90 % ispitanih učenika na neki način „vara“ na testovima. Generalno gledajući, u manjini su savjesni i pošteni učenici kojima prepisivanje znači rušenje vlastitih moralnih vrijednosti pa ne prepisuju ni na kojem testu. Oko 75% učenika prepisuje samo ponekad kad se ne stignu pripremiti za test, dok ostatak učenika prepisuje na svakom testu gdje se dâ prepisati, a razlozi za to su mnogostruki. Nekako se najviše nameće nedostatak vremena za učenje i ponavljanje, zatim nesigurnost u vlastito znanje te želja za višom ocjenom koja ponekad može odigrati veliku ulogu na kraju školske godine. Jedan se učenik prepisivanjem na testovima želi pokazati lukavijim od profesora.  Rijetki su učenici koji prepisuju zato što to svi rade (samo 4 učenika na 73 ispitana), dok drugi ne uče jer nemaju volje, a svejedno žele izvući visoku ocjenu (26% učenika).
Također nas je zanimalo koje sve metode prepisivanja dolaze u obzir. Učenici su nevoljko otkrivali vlastite metode jer su mislili da će biti sankcionirani, ali mi smo im ponudile široki spektar metoda: od šalabahtera, knjiga, mp3 playera, mobitela do body paintinga. Najzastupljenija metoda je pomoć učenika u klupi (šaputanjem ili pisanjem po papiru ili klupi) jer se to pokazalo najuspješnijim. Ipak, rezultati su pokazali da je to kategorija u kojoj se i najviše razlikuju «prepisivači» od prvog do četvrtog razreda. Učenici u prvim razredima ne daju prednost suvremenim spravama (mp3 player, mobitel, fotoaparat), knjige ili body painting u prepisivanju. To se može objasniti strahom pred profesorima, ali i on će s vremenom iščeznuti. Među četvrtim razredima podjednako su zastupljenje sve metode prepisivanja, od najklasičnijeg šalabahtera pa sve do popularnih spravica, poput gore navedenih.
Mnogima najomiljenija profesorica kod koje je gotovo nemoguće prepisati (kako je istraživanje pokazalo) kaže: „Sve vidim, sve čujem“. Profesori zaista primijete kad se prepisuje: ponekad nas puste bez ikakvih grdnji, a ponekad reagiraju. Sankcije koje se tada najčešće primjenjuju na učenike su: opomena u 60 % slučajeva (koja gotovo ništa ne znači jer učenik nastavlja prepisivati), zatim oduzimanje šalabahtera učeniku i ocjena manje na dobivenu, a najnepopularnija sankcija je davanje učeniku negativne ocjene. Općenito, učenici smatraju da su (ne)provedene kazne realne i pravedne (to smatra 75% učenika), 17% učenika smatra da su preoštre, a tek 7% ih smatra da su kazne preslabe.
Zanimljiva je činjenica da u prosjeku 50 % učenika požali što nije naučilo gradivo, ali nakon prepisivanja ne osjećaju nikakvu grižnju savjesti. Više od 63% učenika ne brine se što će biti nakon testa, svejedno im je jer su se izvukli s prepisivanjem. Tek nekolicina učenika osjeća osobno zadovoljstvo i ponos zbog majstorskog prepisivanja.
Živimo u društvu u kojem prepisivanje nije tabu kao u drugim državama. Smatramo da će se to i nastaviti sve dok je naš školski sustav tako zamršen, a gimnazijski program opširan i zahtjevan. Prepisivanje je jednostavno neizbježno jer učenici nisu u mogućnosti naučiti sve što se od njih traži.  Smatramo važnim podizanje svijesti učenika koji moraju shvatiti da uče za sebe, da obogate i izgrade sebe kao osobe jer znanje je nešto što nam nitko nikada ne može oduzeti.