O Antunu Gustavu Matošu

Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) zauzima posebno mjesto u književnosti hrvatske moderne. U kritikama, esejima i člancima (Ogledi, 1905., Vidici i putovi, 1907., Naši ljudi i krajevi, 1910.) polazio je od stajališta da je umjenost sinonim za lijepo. Odatle i činjenica da je Matoš naš najdosljedniji primjenitelj estetskog kriterija u kritici i utemeljitelj impresionističke kritike. Smatrajući kritiku umjetnošću, rezultatom dojma, on je, pišući o brojnim hrvatskim piscima (Kranjčeviću, Vidriću, Domjaniću i dr.) , znao davati posve različite ocjene o jednom piscu. Matoševo je književno djelo bogato i neobično raznovrsno.

Cjelokupnu Matoševu pripovjedačku prozu (Iverje, 1899., Novo iverje, 1900., Umorne priče, 1909.) može se promatrati s dva aspekta. Prvi je njegov doživljaj svijeta i života, a drugi literarni postupci kojima je umjetnički kreirao svoje literarne opsesije. Kad polazi od realnosti života, obično stvara anegdotu, u formi sličnu feljtonu, a junaci su mu gotovo uvijek karikaturalni (Pereci, friški pereci, Nekad bilo – sad se spominjalo). U onim pripovijestima gdje rješava svoje intimne preokupacije na relaciji od ljubavi do smrti – služi se tehnikom simbola, a izraz mu je naglašeno lirski (Cvijet s raskršća, Balkon) .

Nasuprot tom impresionističkom i poetskom zahvatu u tematiku – pri čemu ćemo naići i na slabije stranice – u drugom novelističkom krugu Matoš svojoj prozi daje kozmopolitski karakter u izrazito simbolističkom značenju, ostvarujući modernu konstruktivističku prozu (Moć savjesti, Miš, Iglasto čeljade, Camao).

Posebno je zanimljiva i na svoj način karakteristična za shvaćanje Matoševa književna djela tema pejsaža koja se javlja kao jedan od najčešćih motiva u njegovom literarnom opusu. Krajolik je dominantan i u poeziji, i prozi – jednako u pripovijetkama, kao i u putopisima i feljtonima.

Poezijom se Matoš kontinuirano počeo baviti tek oko 1906., i do kraja života napisao je samo osamdesetak pjesama. Nema sumnje da je Baudelaire bio velik uzor Matošu pjesniku. Njegovu poeziju obilježava forma soneta, glazba riječi, uporaba sinestezije i simbola, profinjen ritam. Različite sredine u kojima se pjesnik kretao utjecale su i na njegove lirske preokupacije. U prvoj fazi zaokupljen je općeljudskim i vlastitim pitanjima i dilemama, dotiče problem “tajne ” života, ostvarivanja idealne ljubavi i ljepote. Cvijet je simbol harmonije i idealne ljubavi, kao i u noveli Cvijet sa raskršća. Sva njegova ljubavna poezija, netjelesna i nematerijalna, duboko je produhovljena, a poetski se manifestira kao idealna sinteza cvijeta, duše i žene podignute na pijedestal neuništivog i trajnog (Utjeha kose). Povratak u domovinu dovodi Matoša do neposrednog susreta s hrvatskom stvarnošću, što će modificirati njegove domoljubne teme iz prve faze (Mora), i usmjeriti ih na trenutne i konkretne pjesnikove reakcije na stvarne događaje unutar hrvatskih relacija (Stara pjesma, 1909., Iseljenik). Kao učenik parnasovaca i simbolista, Matoš je težio zvučnosti stiha, posebno se koristeći onomatopejom (Notturno). Najbolji su njegovi stihovi u kojima dominiraju pejsaž ili ugođaj, kao i stihovi s naglašenim nacionalni ili socijalnim osjećajem. Matoševa lirika nije isključivo impresionistička, ona se javlja, u najboljim ostvarenjima, kao izraz unutrašnjeg raspoloženja jedne nadasve suptilne, pesimistički obojene pjesničke ličnosti, pa je u određenom smislu solilokvijska i ekspresivna.

A. G. Matoš služio se modernim izrazom, otkrio nove izražajne mogućnosti našega jezika i pošao putem koji nas je povezivao s europskom literaturom. Duboko vezan uz svoju zemlju i njezine probleme, nije se izgubio u čistom artizmu, niti je ikada pokušao bježati od života i stvarnosti. Cjelokupno je svoje djelovanje posvetio traženju i otkrivanju ljepote i rješavanju intimnih preokupacija. Po metodama kojima se služio, od realističkih do modernih, Matoš je istodobno, kao što je živio na razmeđu dvaju stoljeća, povezivao i umjetničke tendencije što su se sukobile u tom razmeđu: tradiciju i smionost traženja novog. Time se nametnuo kao uzor mnogim piscima prve polovice 20. st.

Izvor: Miroslav Šicel, Povijest hrvatske književnosti

Želiš li znati više?  Idi pa vidi: www.matos-tovarnik.hr