Von Lamot od Mača: lektira i/ili predstava?

29. studenog 2007., 17:00. Veći dio učenika drugih razreda već sjedi u autobusu na kat, pravac – Varaždin. Cilj: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, predstava Von Lamot od Mača.

Von Lamot – Don Quijote. Mače – Mancha. Stanko Paska – Sancho Panza. Tunzika Lovrencova – Aldonza Lorenzo. Primjećujete sličnost? Mi, koji se možemo pohvaliti da smo bili na predstavi, vidjeli smo je uživo. „Spelavanje vu četiri spelanja i devet dogodov prama Cervantesovom Don Quijoteu“ koje je trajalo nešto više od dva sata s jednom pauzom, u režiji Želimira Mesarića prema Bulgakovljevoj dramatizaciji Cervantesova romana, jednostavno nas je osvojila.

Prvi se na pozornici pojavio Mikula (Nicolas), seoski brijač (onaj čiji će pribor von Lamot koristiti kao dio svoje viteške opreme). Žena do mene šapnula je: „Ovo mora da je don Quijote!“, ali meni nije odgovarao izgledu. No, i ženi pored mene i cijeloj publici postalo je savršeno jasno tko je von Lamot („Aaaa… To je on!“, reče žena pored mene) u trenutku kad samo ga ugledali. Visok, vrlo mršav, neuredne kose (perike) i zašiljene bradice (opet umjetne), Marinko Prga je odlično odglumio glavnog junaka. Sanjarski pogled, nepokolebljiv stav i vjera u viteške ideale postali su jasni i onima koji možda nisu pročitali lektiru. Ipak, meni osobno je, a vjerujem da se ni ovdje mišljenja ne bi previše razišla, najsimpatičniji bio Stanko Paska (Sancho Panza). Glumio ga je Ljubomir Kerekeš (glumac sa zavidnom količinom snimljenih televizijskih serija i filmova) koji se može pohvaliti najjačim pljeskom na kraju. Stanko je istovremeno i dobar i materijalist, i pomalo egoističan i plemenit… I nadasve mudra osoba; on razumije von Lamota najviše i upravo ga on proziva Vitezom Tužnega Obraza. Ne mogu ne spomenuti ni Tonku (Antoniju; Dora Fišter), ni Sandija (Ivan Glowatzky), ni Tunziku (Dulcineju; Marija Krpan)… Odlični su bili. Nasmijali su nas i zabavili, nije li nam to ipak najdraže?

I uz mnogo smijeha i humora uspješno je prenesena glavna ideja. Na varaždinskom kajkavskom, na kojem sam htjela napisati ovu kritiku (čitaj: sve pohvale, ali i dobra kritika je kritika, zar ne?), no nisam bila uspješna, kao što možete čitati. Dramatizacija nije bila u svakom trenu identična romanu, no M. Bulgakov je napravio odličan posao. Krčma – dvorac, vjetrenjače, likovi… I, iako nije sve izrečeno i pokazano na sceni, glumci su uspjeli prenijeti glavnu misao: donkihotizam kao način života, u svoj svojoj predanosti idealima.
S obzirom da sam zaljubljenica u kazalište i sklona pisanju izrazito subjektivnih kritika, dojmova, eseja (bilo kakvog teksta), nećete mi zamjeriti ako sam i previdjela neku negativnu stranu ove predstave koju bi netko objektivniji od mene našao. Ja sam jednostavno – prezadovoljna.