Voljeli smo staro mjesto, odlazili tamo često

Voljeli smo staro mjesto, odlazili tamo često

– Kakav je plan za petak?
– Ide se pit’ kod Gimnazije.
Ako ste učenik Gimnazije A. G. Matoša, ili ste to bili donedavno, sigurno ste barem jednom čuli sličan razgovor. U zadnjih nekoliko godina, otkad se Gimnazija preselila u dobro poznatu plavu zgradu na Industrijskoj, pojavio se trend okupljanja vikendom na tom, nama toliko mrskom mjestu. Gimnazijalci, bivši gimnazijalci, pa i oni koji nemaju veze s našom školom, redovito kao mjesto izlaska vikendom navečer odabiru upravo Gimnaziju i zabavljaju se na raznorazne načine.
Međutim, došlo je do sitnog problemčića, a to je kojekakvo smeće koje se nakon takvih druženja ne počisti, a i šteta na samoj zgradi škole. To je, dakako, rezultiralo intervencijom novopečene ravnateljice Bibijane Šlogar i ostalih djelatnika Gimnazije. Odlučili su zatražiti pomoć Policijske uprave Krapinsko-zagorske. Počele su ophodnje vikendom u kasnijim večernjim satima, u što većina, uključujući i mene, nije bila upućena.
I eto mene jednog hladnog, ali veselog petka – gdje drugdje nego kod Gimnazije. Bila su 2200 sata navečer, nas sedmero-osmero i koja litra crnog vina i Cole. Pola punoljetnih, pola ne. Kao i uvijek, dobro smo se zabavljali, ali u jednom trenutku dobili smo društvo. Nedaleko od nas zaustavila se marica hrvatske policije i iz nje su izašla četiri policajca. Krenuli su prema nama svojim opaki-smo-gotovi-ste hodom i tako je počelo.
– Dobra večer. Molim vas osobne iskaznice.
Nama, koji se dotad nikada nismo našli u takvoj situaciji, srce u petama, strah u žilama, nemir u glavama. U međuvremenu nas je plava četvorka okružila kako ne bismo ni na trenutak pomislili da je to bezazleno. Uredno smo dali svoje osobne, striček policajac nas je uredno popisao na svoj 10puta5cm-blokić i objasnio da ćemo dobiti kaznene prijave, da ćemo ići na sud, da će nam to ući u dosjee, što će nas, ni manje ni više nego pratiti cijeloga života i možemo se odmah oprostiti od svih poslova u državnim službama. Ukratko, za mjesec dana možemo očekivati buđenje u Remetincu, ako ne i Lepoglavi.
Policajci su obišli Gimnaziju da vide ima li kakve štete i toplo nam preporučili da počistimo sve, do zadnjeg opuška, što smo, onako preplašeni, odmah i učinili. Uz to smo se bacili na polemiziranje: „Kaj sad? Kaj ak’ ovo? Kaj ak’ ono?“ Neki su bili malo smireniji i govorili: „Ma kaj vam je, ne bu niš z toga!“ Bilo kako bilo, u povratku s grand toura oko škole, već spomenuti policajac nam je poručio da ipak neće pisati kaznene prijave, budući da je to prvi put i nisu primijetili nikakvu štetu, no naša imena će ipak morati predati ravnateljici u ponedjeljak. Pao nam je kamen sa srca, no… Ravnateljici? Ne valjda… ukor? Već smo se pripremili na velike rasprave i žustro opravdavanje, od ponedjeljka bili spremni na obavijest: Ravnateljica treba Mirnu Družinec i ostale koje neću imenovati. Nomina sunt odiosa!
Jednog dana, kad smo to već polako pozaboravljali, došli smo na red. Razgovor je prošao bolje nego što smo očekivali, kao prvi koji su naišli na to, prošli smo nekažnjeno, ali s upozorenjem.
Od 17.10. 2008. nisam bila u okolici Gimnazije, osim u vrijeme nastave jer nisam jedna od onih koji vole na brusu meda iskati.
Da stanem u svoju obranu, i obranu svojih kolega (a imam poprilično iskustvo druženja kod Gimnazije), mogu reći da smo nakon naših druženja uvijek počistili i pokupili svo smeće. Nažalost, onima koji nemaju direktne veze s našom školom i koji ne odlaze odande s mišlju da će u ponedjeljak u 7:45 opet doći tamo, nije stalo do toga da ostave okoliš škole u najboljem redu.
Gimnazijalci će se, koliko god cvilili kako mrze tu školu, uvijek najradije sjećati upravo ovog razdoblja, i uvijek će se rado vraćati na to mjesto koje im je pružilo toliko nezaboravnih trenutaka. Upravo je to, uz to što nam je škola na prikladno osamljenom mjestu, razlog zašto smo i dolazili tamo vikendom. Zbog onih koji misle da im je ispod časti počistiti za sobom i da je baš zabavno trgati ploče sa škole, ja više neću moći čak ni prošetati petkom do mjesta koje je obilježilo moju mladost u najljepšem smislu.
Mirna Družinec, 4.pm